Dnevnik jedne vec pomalo ispizd.... mamice

Evo zagazila sam pomalo klimavim koracima u taj svijet html-a, kao što se vidi iz priloženog.
Ne znam koliko ću daleko dogurati sama, a ako ništa drugo, kad završim za računalnog operatera tamo negdje u devetom mjesecu (ne prolazi se html), upisati ću Web design u NAJBOLJOJ INFORMATIČKOJ ŠKOLI MENCL

(Tome, Nino - ovo je za vas)

Hvala, pogledat ću na tutor.blog.
Ako primjetite neke manje izmjene, znajte da polako ali sigurno stižem do cilja.
Ajoj, di će mi bit kraj kad skužim sve cake?
Kad vidim neke web stranice 15-godišnjaka (nećemo reklamirati, ali mali se zove Josip), dođe mi da svisnem od muke.
Eto i mene brzo

Pomozite
Pokušavam promijeniti cjelokupnu pozadinu svog bloga, imam i gotove predloške, ali što god da napravim, uvijek mi blog izgleda kao crna stranica sa plavim linkovima. Što god da promijenim u html, uvijek izgleda isto.
Što radim krivo?
Molim vas za kratke upute.

Zajedno smo pametniji

Dan je počeo pomalo uobičajeno.
Ivan se probudio već oko 6 sati, probudio i mene, malo smo se smijali, pričali - ja sam više jutarnji tip i nije mi problem dignit se tako rano ma kako kasno legla.

Nije dijete glupo, nakon nekakvih pola sata došlo mu je u glavu da bi trebalo nešto i papati, pa kad je nakon uvjeravanja da "kod mame" nema ništa više za papati, počeo milozvučno urlikati i nije mi bilo druge nego dignit se.

Nije mi se dalo dizat samoj, ići doli u kuhinju, dnevni boravak, pravit Ivanu papicu, prominit ga, obuć, iz jednostavnog razloga - kuća je bila kao da je pala BOMBA.

Cijeli jučerašnji dan nisam ništa pospremala po kući, ni ja, a bogme i R jedva da je istresao pepeljaru. Razlog je jednostavan. Kao mala djeca muž i ja smo visili cijeli dan za kompom. Znate već, MAXadsl
Ko mala djeca kad nakon korizme vide čokoladu. Užas.
To sam mu i rekla. Znam da će ta naša zanesenost trajat nekoliko dana, ali ne možemo tih par dana živjet kao u svinjcu.

Biraj: ili ćeš prominit, obuć, i nahranit Ivana, ili ćeš pospremit kuću.
Šime ionako spava kod bake.
Normalno da se htio bavit Ivanom. Koji muškarac bi dobrovoljno izabrao usisavanje, ribanje, pranje, skupljanje svih mogućih i nemogućih igračaka i inih stvari po dnevnom boravku, kuhinji, hodniku, pa čak i WC-u?

Kad smo (sam, op.a.) doveli kuću u pristojno stanje, došli su bakica i Šimun na Uskršnji doručak.
Lijepo smo papali šunku, pogače (nažalost, još je nisam naučila mijesiti, ali valjda budem), tuckali se jajima pa pljuckali ljuske, ali nema veze.
Glavno da Hitna nije imala posla

h

Poruka novom operateru:"WE ARE WAITING FOR YOU"

Evo dragi moji blogeri, dužna sam vam objašnjenje zašto me nije bilo sto godina sa vama.
Iskreno se nadam da će ovaj tekst pročitati netko od mjerodavnih ljudi i da će se NAPOKON nešto učiniti po pitanju brzine, efikasnosti i stručnosti ljudi zaposlenih u T Comu.
Bombardiraju nas informacijama o tome kako DT nezakonito otpušta radnike, da ima monopol, a nikome nije palo na pamet da se ti isti radnici otpuštaju zbog pomanjkanja stručnosti i znanja o profesiji kojom se bave.
Nažalost, otpuštaju se uglavnom mladi ljudi jer, zna se, tko je zadnji došao, prvi odlazi. Skoro pa sam uvjerena da i u jednom od naših mnogobrojnih Zakona postoji i odredba o tome.

Molim vas pročitajte ovaj tekst do kraja i uvjerite se kroz šta sam sve ja morala prolaziti da bih uvela MaxAdsl i da vidite tko je ostao raditi u Hrvatskom Telekomu.

No, da započnem.
Uzela sam MaxAdsl.
Znala sam da ću se u skoro vrijeme preseliti pa sam pitala gospodina koji mi ga je došao instalirati hoće li bit kakvih problema oko toga.
Gospodin mi je rekao da neće bit nikakvih problema, napravi se Zahtjev za preseljenjem priključka i stvar je sređena.
Kako je do kraja mjeseca preostalo svega nekoliko dana, savjetovao mi je da se ne spajam dok se ne preselim jer je prva tri mjeseca sav promet besplatan, pa zašto da se odmah spojim i potrošim prvi mjesec?
Poslušala sam ga, nisam se spajala, za par dana smo se počeli pakirati i preselili smo se.
Treba preseliti i Adsl. Ode moj Rade u T Centar, kaže tako i tako je, trebam preseliti Adsl, a službenica na šalteru ga blijedo gleda.

Kaže da ona NE ZNA kako se to može napraviti i može li se uopće preseliti. Ovaj moj misli da ga ona zeza.
A ona njemu da se spoji na Internet i da na njihovom portalu pogleda kako se to radi!
Čekaj malo, ko je ovdje lud?
Pozvala je svog kolegu, uzeli su Zahtjev za priključenjem Adsl-a, precrtali ono "priključenjem" i napisali "preseljenje".
Kažu, za nekoliko dana će ga kontaktirati, doći će njihovi ljudi i preseliti priključak.
U redu.
Prošlo tjedan dana, a ono ništa.

Kako sam znala da kod ovih ovdje nema sreće, zvala sam 0800 9000. Tamo mi operaterka kaže da oni nikakav zahtjev nisu dobili. Dogovorile smo se da će ona meni faksirati obrazac koji ispunjen moram vratiti. ODMAH.
Ja to i napravim.
Kaže ona meni:"U toku sutrašnjeg dana će vas netko kontaktirati vezano za priključenje. Najkasnije preksutra"
"U redu"-velim ja
Prošlo par dana, a ono opet ništa.

Ja ponovo zovem 0800 9000, javi se drugi operater, ni on nema pojma o čemu ja pričam.
Ja luda ko kupus.

"Pa faksirala sam vam nazad obrazac koji ste mi poslali"
"Ma koji obrazac?"-pita on mene
(Ja već postajem, šta ja znam, luda, bespomoćna, histerična, nemoćna,...)
"Slušajte, već 15 dana pokušavam preseliti Adsl s jednog telefonskog broja na drugi a vi mi ne dopuštate. Šta da napravim da se to omogući?"- jednostavno nisam znala šta da mu drugo kažem
"Koji obrazac ste nam faksirali?"-pita on mene
Ja ga pronađem, a on meni:"Da, to je taj obrazac, ali ja ovdje ne vidim da ste nam ga faksirali. Na koji broj ste ga faksirali?"
Ja mu izdiktiram, a on sa podsmjehom:"Gospođo, oni nisu ovlašteni to raditi. Dajte vi to meni faksirajte na drugi broj"
Ja sad ne znam da li da vičem ili da se smijem samoj sebi.
"Bit će sređeno, ne brinite se. Čujemo se"
"Hvala vam"

I stvarno, odmah sutradan nazvala me jedna gospođa koja je nakon provjere rekla da će MaxAdsl bit uključen već sutra.
Za par sati nazvala me druga gospođa isto vezano za MaxAdsl.
E, to mi je odmah bilo sumnjivo.
Ona kaže:"Gospođo, ime na koje glasi novi telefonski priključak nije ime vašeg supruga, i zato vam ne možemo pomoći"

(Prije nego smo se preselili, moj muž je otišao u THT da promijeni ime pretplatnika jer priključak glasi na ime njegove bake koja nam je ustupila kuću. Znali smo da telefon mora glasiti na njegovo ime da bi preseljenje MaxAdsl-a bilo moguće. Da, uključili su nam telefon pa smo pretpostavili da glasi na njegovo ime ali bili smo u zabludi. Oni su uključili telefon bez mijenjanja imena pretplatnika jer se to RADI U SPLITU, RUČNO, IMAJU PUNO POSLA I MOLE STRANKE ZA STRPLJENJE.
Strašno. U kakvoj mi to državi živimo? Za uključiti telefon imaju samo jedan klik mišem, a kad treba obrisati neki podatak i upisati novi, onda imaju puno posla. Mole me za strpljenje. Ma koje strpljenje?????????)

Gospođa na telefonu mi je (nakon što sam joj sve ispričala) rekla da ću bit ukopčana čim ona u kompu vidi da telefon glasi na Radu.

Da ne duljim više, bole me prsti, prošlo je još 20tak dana i 5-6 naših ljutih posjeta T Centru u Šibeniku, pisanja još(?) jednog zahtjeva dok me nisu priključili.

A to?
Kaže meni tip:"Trebamo otić na vašu staru adresu da ja uzmem razdijelnik, on je u našem vlasništvu, ja ga trebam odnijeti do vas, u vaš novi stan, vi to niste ovlašteni raditi."
"Razdijelnik je kod mene"
"Zašto?"-pita on mene

Ono što sam mu ja izgovorila, ta bujica riječi, to se ne da predočiti ovako. A i ne sjećam se više svega.
Uglavnom, JUČER mi je MAxAdsl bio ukopčan bez da je itko bio kod mene, niti je tko zvao, niti je tko tražio fu*king razdijelnik, niti bilo šta. Samo su me nazvali da me pitaju radi li.
E, pa radi.

I što sad reći na kraju? Toliko sam izmrcvarena, iscrpljena, ni sama više ne znam.
A ovi ljudi u Hrvatskom Telekomu?
Tako su nestručni, neljubazni, arogantni.

Poruka novom operateru: WE ARE WITING FOR YOU

Dragi moji, nije me bilo stoljećima, javno se ispričavam svima koji su gubili živce kad bi došli na moj blog, a vidi ono, koza se još nije spojila, ajme majko, smotana li je, pa šta je, odustala, je li?

E, pa nije.
Sad ću vam ispričati zašto me nije bilo, a i steći ćete uvid u to kakva je stručnost (pojedinih) ljudi KOJI SU JOŠ UVIJEK ZAPOSLENI u T Comu. Ako vam se ne da čitati, preletite tekst, recite da vam je drago što sam se vratila, falili ste mi puno i puno mi znače vaši komentari.
Tekst dolazi za sat-dva kad moje malo zlato zaspe.
Ćao

Dragi moji, komp je još uvijek mrtav, oživjet će, nadam se da će već sutra bit ponovo uključen.
Ovo vam pišem sa tečaja, i rekla sam profesoru da nemam više puno lijepih riječi za njega.

Popljuvao je blog i sve koji ga pišu.

Krelac.

Moram ići, donosi drugu vježbu.
Vidimo se sutra

Dragi moji, neko vrijeme se nećemo čitati jer sam do grla u selidbi.
Danas i sutra su UDARNI dani i sutra bi napokon sve trebalo bit preseljeno.

Danas popodne će mi dragi "ubit" komp., a ponovno oživljenje, nadam se, doživit će u nedjelju ili ponedjeljak.
Nadam se da ću uspit malo ukrast sestrin komp. da vam se javim.

Veeeliki pozdrav
Mlada mamica

Sinoć smo mi svi sa tečaja otišli na pizzu.
Dogovarali smo se i dogovarali već skoro mjesec dana, htjeli smo da budemo svi skupa, svih 9.
Onda se netko sjetio da bi mogao i profesor ići s nama (ipak je on s nama na istoj frekvenciji), i svi smo se složili.
No, postojao je još jedan problem.
Tome radi svaku večer, a među nama ima mladih mama s malom djecom, a mi si ne možemo dopustiti da budemo vani do kasnih noćnih sati, pa je odluka pala da idemo UMJESTO tečaja – na pizzu.
(Kad moj Ivan plače, Rade ga odma uzme u ruke i samo ga nosa po stanu, otpale bi mu ruke)
Tečaj počima u 6ipo, pa i da ostanemo 5 sati, svejedno to nije kasna ura za vraćat se doma. Bar ja tako mislim. A i ostale cure.
A muški? Ne znam šta misle, ali morali su se složiti jer nismo brojnije ali smo uvjerljivije (i glasnije)

Ja sam krenila malo ranije, išla sam sa mojom sekom Anom kupit mami poklon za rođendan. Danas joj je rođendan i mogu napisati šta joj je kupila jer kad ona ovo bude čitala (a čitat će, znam), već će sve bit gotovo.
Kupila joj Ana crvenu beretku i odgovarajuću pašminu.
Poklon je od nje i tate, a od mene će dobit jedan lijeeeeeepi kolač jer i nisam baš pri parama, a i šta poklonit ženi koja sve ima?
Ma dobro, pričam gluposti, našlo bi se već nešto, ali sad jednostavno nemam para. Moja mama to zna i vjerujem da bi se naljutila da joj sad nešto kupim, a zna kakva je situacija.
Rekla bi mi: «Ti nisi normalna. Zašto si išla to kupovat? Nemoj se razbacivat novcima,....»
Bolje da mi «hvala» bude jedan lijepi pogled, nego bujica ovakvih riječi. Jel tako mama? A, kao (skoro) uvijek, bila bi u pravu.

Kad smo to obavile, išle smo u Stila na kavu.
Rekla sam Ani da zove Ivana (njen dragi) da dođe na kavu jer ja za petnaestak minuta moram ići.
On je došao taman kad sam ja nervozno pogledavala na sat i pitala se: pa gdje je više taj momak?
Ostala sam još dvije minute (koliko pristojnost nalaže, a stvarno sam se žurila) i otišla.

Na pizzi je bilo fenomenalno.
Tek smo sad ustanovili (ali zaozbiljno) DA SU NAS TRAŽILI, NE BI NAS USPJELI SPOJITI i stvarno će mi bit žao kad tečaj u 7. mjesecu završi. Znam, možemo se mi i dalje nalaziti, ali nije to više to. Jedina nam je šansa da ostanemo ko i do sad, da upišemo neki drugi tečaj koji Tome vodi. Time ćemo kupiti još godinu dana, ali znam da je to jaaaako teško izvedivo, praktički nemoguće, zato sad uživamo, radimo, pa se malo zezamo, pa radimo,..
U gotovo svemu dijelimo mišljenja, a kad se i razilazimo, to su sitne nijanse koje se daju tolerirati.
Nakon nekog vremena, atmosfera je bila toliko opuštena ko da se svi znamo sto godina.
Bilo je tu svakakvih priča, viceva, dogodovština, ogovaranja bračnih drugova (ups! – Rade, ništa nisi pročitao), smijeha, ma svega.

Najviše od svega bilo je za*ebancije koja je prerasla u podbadanje na račun sexa.
Iako smo si mi već svi dobri, ipak ostaje činjenica da ja te ljude znam tek par mjeseci, a PUNO puta sam bila izdana, iznevjerena, razočarana, tu sam bila malo suzdržana. Kad bi, po mom mišljenju, za*ebancija prešla nekakve moje granice tolerancije, (a visoka je, vjerujte) ili kad bi mi postalo neugodno, jednostavno bi umukla.
Oni koji me znaju privatno, znaju da su to rijetke situacije kad ja zašutim. Ali, što je sigurno, sigurno je.
I ovi su lukavci to skužili pa bi me tada pitali: «Šta je, maca papala jezik?»
Ja bi tada rekla: «To tvoje pitanje/tvrdnju neću ni komentirati. Misli šta oćeš»
Tada bi prešaltali u nižu.
Šta je previše, previše je.
No, to nije ni malo remetilo atmosferu, dapače.

Bilo mi je žao kad je došlo 9 sati jer sam morala ići doma.
Ne, nije mi muž odredio izlaz, nego Šimun tada ide spavat, i mama mu mora ispričat priču.
Morala sam ići, a nekako u isto vrijeme kolegicama su počeli pristizat SMS-ovi, muževi se zanimaju kad će doć doma.
Svejedno sam otišla među prvima i bilo mi je žao.

Sutra je srijeda, tečaj se održava po rasporedu, i opet sve po starom

Nedavno mi je profa reinstalirao Windowse, BEZ IKAKVIH DODATNIH PROGRAMA, komp. mi je bio gol ko od majke rođen.

Normalno, to tako ne može, trebaju mi još nekakvi programčići da bi mi bio život lakši.

Tako mi, između ostalog, treba i Acrobat Reader, kojeg sam imala prije, ali, eto, sad ga nema.
Znam, znam, to je masovan program i ima ga svugdje, imam ga i ja, ali je otišao s onih 9 kutija iz prošlog posta na Goricu.

Tako sam ja lipo nazvala profesora i pitala ga ima li on u tamo u Učilištu koji CD s programima koji mi trebaju. On je jučer radio do 5 popodne i rekao je da ima i da se zaletim do njega u ured po to.
Nema problema, profo, doći ću ja, samo čekaj.
...............................................
(Naš profesor je mlad čovjek, stručan, dobar predavač, nema šta, ali meni se nekako čini da on pomalo zazire, šta ja znam, ko da mu je neugodno kad mu se neka cura, mlada žena, obrati.
Boja lica mu se promijeni i baca na crvenu a u glasu mu se osjeti nesigurnost iako zna o čemu govori.
Grupa u kojoj sam ja broji 9 (opet ta brojka) polaznika i sve su to uglavnom mladi i opaljeni ljudi.

Female, 4 male.

Kad se radi, radi se, ali obavezno na početku i pri kraju sata mi Femme Fatale (sorry, Francuski mi je špansko selo) se udružimo i malo provociramo profesora kad je dobre volje. Kad je loše volje, onda se zrak može nožem rezati jer se osjeti koliko nam fali one naša za*ebancija. )
..................................................
Meni je to pomalo smiješno, smiješan mi je on kako doslovno bježi, hoda unatrag, kad ga ja nešto pitam, a ja kakva sam, uživam u takvim situacijama. Meni to imponira.
Možete mi reći da sam ovakva ili onakva, ali takva sam.

..........................................

Prije nego sam otišla po programčiće, bila sam s Danijelom na Gorici, pa na kavi pa sam se i zato malo sredila, našminkala se malo više nego inače, malo razbarušila svoju kosu, obukla malo kraću suknju, NOVE čizme, jakna, kožne rukavice, ma nema šta, maca ipo.
Ulazim ja tako u Učilište, otvaram vrata, kad ono, ODRŽAVA SE TEČAJ!
(WEB dizajneri imaju nastavu subotom popodne)

Njih desetorica, skupa s profesorom, zanijemili i otvorili usta. Samo što im sline nisu počele curit.

Čudni li su ti muški.
Obuci minicu i oni ne znaju kako se zovu.
To mi žene znamo i zato se time često koristimo. Ja sam se samo htjela malo zabaviti i uspjela sam u tome.

Pozdravila sam ih, i zamolila profesora da dođe u ured.
Da ste ga vidjeli kakav je imao zbunjeni izraz lica kad me je ugledao (neću valjda na nastavu dolazit u kratkim suknjama?).
Nakon prvotnog «šoka» kad me ugledao i promotrio pozorno od glave do pete, gledao me samo u oči. Nije se usudio više spuštat pogled.
Zbunjen sjeda za svoj stol, otvara ladicu i traži, nespretno kopa po CD-ovima. Ajde, napokon je našao CD koji meni treba, i dao mi ga.
Ja sam mu se lipo zahvalila, i otišla.
On je ostao zbunjen sjediti na stolici.
Nema veze, cilj je postignut.
Ha!

Popodne sam vodila svoju prijateljicu Danijelu da vidi moju «novu» kuću.
Ona je oduševljena isto kao i ja.
Jedino se nije navikla na sve one stepenice, ali naviknut će se već ona. I meni je trebalo da ih sve prijeđem jedno desetak puta da se naviknem na njih.
Svatko tko zna kako kuće na Gorici izgledaju, zna o čemu govorim.

No, to i nije neka bitna stavka. Treba se malo naviknuti na njih, a poslije ne možeš a da kuću jednostavno NE OBOŽAVAŠ.

I ja sam danas tek nakon desetak dana bila ponovo u njoj.
To mi je bila prilika da vidim kako je to moj dragi sredio. Sve je sam radio (dobro, bilo je malo pomoći muške strane obitelji, ali to se ne računa) i mogu vam reći da je sve izuzetno dobro napravio.

Jedna od posebnosti kuće je ta da niti jedna prstorija nije pravokutna. Dnevni boravak, kuhinja, sobe, hodnik, pa čak i WC, sve prostorije imaju neke čudne kuteve i sve se mora posebno krojiti.

Moj Rade je sve to sam napravio. Tapet u dnevnom boravku, topli pod u kuhinji iz jednog komada (prije je bilo 8 komada), u hodniku topli pod, u WC-u I sobi Slim ormariće (da, da, oni iz Bestsellera, vjerujte, SUPER SU, pa čak i jako kvalitetni s obzirom da platite dva 660kn s dostavom), ogledalo, regal za vješanje odjeće,.. ma sve.
Znala sam ja da moj Rade ima zlatne ruke, ali nisam znala da su zlatne i za to.
Nema šta, pravi je meštar.
Jedva čekam tih još 15tak dana do našeg konačnog preseljenja.

Fu*k, a baš se sad potrefilo da opet u utorak ide na Ugljan potapati cijevi i vraća se vjerojatno tek u petak.
To znači da ovaj cijeli tjedan ništa neće bit preneseno tamo. Ja sam već napunila, a on prenio, pazite sad,– 9 kartonskih kutija stvarima iz dnevnog boravka, kuhinje i hodnika, ali kad uđeš kod nas doma, čini se da NIŠTA NE FALI!
Bože, Bože, koliko će mi još kutija trebati dok nas ne spakiram?!?

Ma lako je to sve spakirati, ali to treba netko i posložiti na svoje mjesto.
Sve mi se nekako čini da će mi trebati dva mjeseca dok ja to ponovo složim na svoje mjesto.
Nema veze, to su slatke muke, jer ih slažem U SVOM DOMU!
SVOM, SVOM, SVOM, SVOM, SVOM, SVOM, SVOM,................

A dragi moji, divne li vijesti!!

S E L I M S E ! ! !

Znam to već neko vrijeme, ali nisam htjela ništa pisat o tome, nisam htjela nikom govorit iz straha da se nešto ne izjalovi, jer, to je tako kod mene. Čim počmem govoriti o svojim planovima, sve krene naopako.

Sad napokon mogu pisat o tome, jer je SELIDBA VEĆ POČELA
Ukratko – ovako je:
Radina baka, stara gospođa koja živi sama u kući, prije nekoliko mjeseci je pala i slomila kuk. Oporavak je dugo trajao, a kad je izašla iz bolnice, shvatila je da neće više sama moći živjeti, nije se htjela nikom nametati, i otišla je u starački dom.
Kuća je ostala prazna.
Da ne duljim, ostalo možete pretpostaviti i sami. Otkazali smo stan, do 1.3. ćemo izać odavde i uselit.

Ne mogu opisati kako se dobro osijećam.

Napokon svoj vlastiti mir, nema glasnih i svadlji koje sam prisiljena slušati svakih par dana, nema više upadanja gazdarice na kavu,...

Nema ništa, nikoga, samo moj ljubljeni suprug i moja dva anđelčića. Mir, tišina.
Galama kad to JA hoću. Do kad hoću. Glasna muzika kad meni to odgovara, a ne da moram paziti jeli gazdarica došla s posla umorna i spava li.

Bože, lijepo li mi je.
Kako li će mi samo djeca biti sretna...

Osijećaji su još jaki, prejaki i jednostavno nemam riječi kojim bih ih
mogla predočiti vama da znate kako se osijećam.

Znajte samo da sam presretna......

Danas i nisam baš nešto pretjerano raspoložena za pisanje, drži me nekakva melankolija,...

Zato ću lijepo krasti vaše živote, uvlačiti se u vaše misli i osjećaje, čitati vaše blogove i uvlačiti se u vaše umove.

Voli vas vaša Ivana

Baš sam neki dan (Blog nije radio), dok sam išla na tečaj, razmišljala kako sam u biti ljubomorna na sve one što se sad nalaze na skijanju, koji uživaju negdje na snijegu, skijaju, djeca i odrasli, sanjkaju se,......
Bed mi je reći, ali, eto, tako je, pomalo sam zavidna (ma šta pomalo, PUNO) svima koji si to mogu priuštiti, da mi samo vidite lice dok ih slušam kako govore gdje idu, koju su si opremu kupili, kakav je smještaj, koji su sadržaji u skijalištu,...

Zelena sam, da, zelena.

I tako ja razmišljam u busu, i nadam se kako ćemo si možda već dogodine muž i ja možda moći priuštiti odlazak na snijeg, kad vidjeh kroz prozor da vani pada snijeg!

Da, krasno, mislim se ja.

Sad će ovo padati par sati, pa će bura sve zalediti, vraćat ću se doma i slomit nogu, je*em ti ove postole, da sam bar obula one druge, ne znam ni klizati, ali sve mi se čini da ću na putu doma prisilno naučit.

Izađem kod bolnice, ima još par stotina metara do Stila (tamo prije tečaja cijela grupa pije kavu), a snijeg još pada.
Sjela ja, naručila čaj, ubrzo je stigao Nino, pa Filipa, pa Antonio, pa Ivan, Miro, je javio da ga je uhvatila gripa, Lada se boji spuštati u grad autom jer će sve polediti pa se neće moći vratiti kući, Kate je na skijanju (?).

I tako mi pijemo, neki čaj, neki kavu, vani grmi i sniježi, vrijeme je za tečaj.
Pošaljem ja profesoru, našem Tomi SMS tipa «grmi, sijeva, opasno za računala, lipo ih ugasite i dodjite preko puta na kavu, cila ekipa operatera je ode».

Nisam ni misla da će mi odgovorit, već smo smišljali kako ćemo ga isprovocirat i reć mu da ćemo mu mi kupit bon kad mu firma ne plaća mob., kad eto profesora, ulazi u kafić. I tako se tečaj održao u kafiću.

Nismo ni primjetili koliko je vani snijega napadalo. Došlo vrime za ić doma, a vani sve poledilo.
Snijega do čičaka.
Aj nekako sam došla doma, zamislite, padne snijeg a gradski i prigradski busevi ne voze. Nisu spremni za snijeg. Neka se to dogodi negdje u unutrašnjosti, nastao bi kolaps.
Zamislite da u Gorskom Kotaru, ili Slavoniji, Lici, dok ima snijega, autobusi ne voze. Strašno.
A još su gori naši vozači, ne znaju vozit po snijegu, pa automobili proklizajavu, staju, muče se, šlajfaju, ne mogu izgurat uzbrdicu.
Nitko se ne siti (ili neće) da stavi lance. Ako ih uopće i imaju.
Kao, šta će meni to? Nije velik snijeg, može i bez lanaca.
A i ljudi.
Hodaju ko po jajima, padaju, lome se. Ne mogu virovat. A još je i padao «dobar snijeg» (čitaj: suh) i nije se ledilo. Bože, kako smo jadni.
(Meni je trebalo sat vremena da dođem do kuće, a inače mi treba 20 minuta, neki mulci su me gađali grudama pa sam im morala uzvratiti)

ZAKLJUČAK:
Bog mi je poslao snijeg da i ja uživam kao i oni na skijanju

REZIME:
Fu*k, sutradan se već otopio

SRETNI BLAGDANI I SVE NAJBOLJE U CIJELOJ 2005. I NAREDNIH 50 GODINA

E ljudi, stvarno se ispričavam što me duuuugo nije bilo.
Stvarno mi je žao, znam, nema isprike, ali stvarno mi je bilo.....
Ma šta ja znam, bila sam u nekakvom bedu, sve mi je bilo ispremještano, ispretumbavano, u letu, brzo, brže, najbrže.

ukratko, od one kuće ništa. Stari prodaje samo gornji kat, bez pristupa autom, ima milijun stepenica do kuće, neki nerješeni imovinsko-pravni odnosi, UŽAS.

I tako se moj dragi i ja odlučimo kupit kuću na kredit. Kao, dignut ću ja kredit jer on kao obrtnik ima previše procedure a kako firma i nije baš najbolje u zadnje vrijeme i to je upitno, bla, bla,.. odosmo u banku.

Dragi moji, stanje u ovoj našoj jadnoj državi je takvo da ćemo mi ako nam netko nešto ne pokloni, ZAUVIJEK OSTATI PODSTANARI.

Rata za kredit od 50.000Eur (šta je to za kupnju kuće?) iznosi skoro 3.000kn mjesečno i to na 30 godina

Za ne povjerovat. Prvo smo mislili dići kredit, sve smo već isplanirali, ali kad su se strasti malo smirile i razum prevladao onaj početni zanos, došli smo do zaključka da to i nije baš najpametnije.

Kako ćemo sad dizat kredit, sa dvoje male djece, moja plaća bi CIJELA išla na otplatu.
A njegov posao je takav da jedan mjesec ima 10.000, a onda se zna desit da dva, tri, nema ništa. Nemojte me krivo shvatit, radi on,ubija se od posla, kad vidim da se ja smrzajem vani a on oblači ronilačko odijelo i ulazi u more i buši, minira, mamutira, rasteže kabele po morskom dnu, dođe mi plakat.
A ovi mudonje koji su angažirali njegovu firmu, otežu s plaćanjem i po 6 mjeseci. Pa se ti onda krpaj.

A i moj posao i nije baš najsigurniji. Kad se vratim na posao sa porodiljnog, što ja znam hoće li me zadržat ili me poslat na rad u najudaljeniji trgovački centar u županiji i tako me prisilit da sama odem jer oni ne plaćaju putne troškove.

Ljudi moji, dragi moji, nastojat ću da vas previše ne gnjavim ovim, vjerujem da će se sve već riješiti, pa što ima veze da smo još koju godinu podstanari, nismo jedini, sve će se riješiti.

Kako ste se proveli za Doček? Ja sam po prvi put točno znala gdje ću. Bila sam doma, djeca su spavala, muž nam je miješao koktele, nalili smo se ko dica, a mene onda počela bolit glava.

Zaboravila sam da pijem Sumamed (bronhitis)

Nemojte se ljutit, uzimam Maxadsl pa ćemo se češće čitat.
Volim vas, tako mi je bilo drago pročitat vaše komentare i vidjet da vam nedostajem. CMOK

Danas mi je Rade uljepsao cili dan.
Cili dan mislim samo na to.
Molim se Bogu da nam to uspije, da se ne ispostavi na kraju da je sve bila samo iluzija.
TO MORA BIT TO, tako ce nam biti rjeseno zivotno pitanje.
Ono stambeno.

Ukratko:
Zvao me danas popodne sa Ugljana i rekao da ima jednu dobru vijest.
Mislila sam da mu je Po**rad napokon platio i da mogu otic po solde u kancelariju, ali sam se prevarila.
Pitao me sto mislim o KUPNJI KUCE (?!)



Rezervirano sam ga pitala o cemu se radi jer smo se vec nekoliko puta opekli po tom pitanju, ali na srecu bez posljedica.

Stvari ovako stoje:

Neki njegov rodjak ima kucu u gradu u uzem centru, na dvije etaze sa po 80m2 stambenog prostora svaka etaza. Kuca je procjenjena na oko 100.000 Eura.
On bi tu kucu prodao, ali ne bilo kome nego nekom svome.
Sjetio se on tako mog Rade, da je on podstanar i ponudio mu je. Obzirom da su rodjaci, cijena bi se bitno spustila, i to na nevjerojatnih 50.000 Eura!!!!!
Ne mogu vjerovati.
Covjek nas je spreman cekat koliko god treba, mjesec, dva, tri, koliko god nam je potrebno da dignemo kredit i sredimo stvari sa svojim stanodavcem.
Izgleda mi predobro da bi bilo istinito.
Kako god bilo, cim se Rade vrati, otic cemo razgovarat sa tim covjekom, da se sve dogovorimo. A onda po kredit.

To mi je sve predobro da bi bilo istinito, i samo mislim u cemu je kvaka. A po mom dosadasnjem iskustvu, mora je negdje biti.

Znam da cu se poist budem li o tome previse razmisljala.
Izgleda da mi ne preostaje nista nego cekat da se dragi vrati i da razgovaramo sa tim covjekom pa da vidimo.

Ne zelim se ponovo razocarat.

Danas sam na tecaju zajedno sa svojim predavacem glumila profesoricu.
Ima nas 10tak u grupi, jedino ja i jos jedan momak imamo nekakvo znanje o racunalima, normalno je da mi prije napravimo sve vjezbe. NAma onda predavac da nove vjezbe, tako sam ja na petoj, a ostatak grupe jos nije ni cetvrtu zavrsio.



Kazem ja njemu-
Tome, zasto to radis tako? Mogli bi mi koji prije zavrsimo pomoc i pokazat onima koji su malo sporiji, glupo mi je ovako.

To je bilo na kraju proslog sata, nije mi nista rekao, samo da nije nitko u zaostatku nego da sam ja malo prebrza za njih.

(Boze, neki i ne znaju tipkati, traze slova ko maniti na tipkovnici)

Tako sam se ja danas kad sam zavrsila vjezbu, napisala na papir game over, digla se sa stolice i odma su me zvali da im dodjem pomoc.

Divim se tome covjeku (predavacu). Znam, to mu je posao, ali on cijelo vrijeme seta od jednog do drugog kompa, i ne moze zavrsit objasnjavat jednom, vec ga upola prekime drugi polaznik:Tome, kako ovo sad? Tome, aj do mene; Tome, nece, Tome ovo ne valja.

jadan covik, mislin da ispi*di do kraja radnog dana.
Sta cu ja, milo mi je, pa mu krenila pomoc. I nije se bunio. Samo me zacudjeno pogledao kad sam se digla sa svoje stolice, a onda me vec netko zazvao Ivana, aj, kako ovo? Odma mi se maknuo s puta i krenuo prema drugom polazniku. Skuzio je Nije mu lako. Mlad a rastgan. Nas deset ko lesinari oko njega

Sumnjam da itko radi vise u Dos-u pored Windowsa, ali i to se mora znat. Ja se sjecam kroz maglu nesto iz srednje skole (Ah), ni ja nisam imala bas neko veliko znanje o tome, ali sad me strasno ide.

Pa zasto onda ne bi pomogla onima koje to i ne ide?


O dnevnicama cemo se dogovorit.
(To sam mu na kraju i rekla)

Danas sam nakon skoro godinu dana opet dobila menstruaciju. Covjece, nisam mislila da cu joj se ikad radovati, kad ono..
Malo mi je zaje*ano, nisam znala kad je trebam dobit posli poroda a proslo je vec skoro tri miseca pa sam se vec pripala da nisam ponovo...ma NISAM!
Neki kazu da dok dojim, ne moram uopce imati menzes, neki kazu da mogu imat povremeno (?), neredovito, svakih par miseci, ali ja hocu da to bude redovno, bez obzira na to sto malog jos dojim.
Doduse, to moje dojenje i nije ono svaka 2-3 sata, malom dajem i bocu, lijen je pa kad treba malo jace potezat, njemu se ne da pa okrece glavu i place. I onda mu ja napravim bocu. Dojenje cuvam za noc, da se ne moram dizat po noci (postalo je ledeno).
I tako ja ne znam u koju kategoriju da se stavim. Dojilja ili ne-dojilja. Jer ono izmedju, povremeno, sto sam ja - ne postoji.

Muci me nacin kontracepcije.
Dragi i ja smo ponovo poceli vodit ljubav prije misec ipo dana i to uz kondome. Prije sam uzimala oralnu kontrcepciju, a znam da dok dojim ne smijem piti tablete. I tako smo se nerado odlucili za kondome.

Meni se oni i ne svidjaju pretjerano, ta gumetina mi ide na zivce, ali je*i ga, bolje i tako nego nikako.
Mozete mi reci sto vas volja, ali jednostavno osjecaj nije isti.
Ili se varam?
Mozda je sve u glavi?

Sve u svemu, zbog jedne stvari mi se ipak svidjaju -dragi ih isto bas ne voli, kaze da mu umanjuju osjecaj pa DUZE TRAJE.

I LIKE THEM.
Ipak

Stigao moj dragi danas

Ne, nije mi donio buket, donio mi Milka cokoladu, onu s keksima koju obozavam. Molila sam Boga da bude danas ruzno vrime, da ne mogu raditi pa da dodje doma. I uslisio dragi Bog moju molitvu.
Oko ure isla ja uspavat Simuna, Ivan je bio izmedju nas, cikio je, i taman da ce oboje zapat - kad cujemo - otkljucavaju se vrata.
Kaze meni Sime - dosa je tata, aj ti ca, neka dodje on.
(Ma sta on, pi*da ti materina)
Usao dragi polako, polako a Sime se dere: SKINI SE I DOLAZIIIIIII.
Sta ce jadan, ostavio stvari u hodniku i dosao lec kraj malog. Mene poljubio i rekao da ga probudim ako slucajno zaspe (???)
Nije zaspao. I bolje mu je

.........................................

Zvao popodne svekar da vidi kako su djeca (on i RAde rade skupa i skupa su bili na Ugljanu) i usput rekao da ce doci sutra malo kod nas da vidi svoje unuke, da ih se zazelio.

E da mi je bar svekar svekrva.

E da na vrbi VISE NARASTE GROZDJE

Eto, opet sam sama.
Otisao dragi na Ugljan, u mjesto Kali, tamo radi podmorski ispust kanalizacije.
«Krasan posao. Divan.» Jos kad bi ovi to platili na vrime, bilo bi super. Meni je malo zbrka u glavi, doduse manja nego prosli put kad je otisa na para dana, sad sam se malo navikla i bolje si organiziram stvari tako da sve stignem.
Ne kaze se uzalud da se iskustvom stjece znanje.

………………………..

U sridu mi je bila svekrva cuvati malce dok sam ja na tecaju. Znaci, od 5,30 do 8 navecer (imam pola sata pjeske, dragi uzeo auto).
A kad sam dosla (malo ranije, kolegica me dovezla), imala sam pasti u nesvjest!

Stan - kao da je pala Atomska bomba!

Na podu stoje razbacane Lego kockice, milijun Siminih autica, crtanka, bojice, Ivanova kosara, na kaucu gaze, autici, boca sa mlijekom, boca sa cajem, na stolu jos bojica i biljeznica, ostaci sendvica na radnom stolu, majoneza, salama, sir, kruh, noz.
Pravila sam se da to ne vidim iako je prvi moment mogla uhvatiti moj zaprepasteni pogled.
Koliko god da su mi njih dvoje naporni, NIKAD mi stan tako ne izgleda. Sime zna – kad je gotov sa Lego kockicama – pospremimo ih, autice isto tako, bojice isto. Kad mu pravim sendvic, JA spremim u frizider. Sad mu niko nije rekao da pospremi, pa i nije. Boze.
Sve mi se cini da ona to nije htjela napravit tako da ja, odma kad dodjem, vidim sta su oni sve radili.
Kad sam je pitala kakvi su bili rekla je da su bili odlicni, da su zlatni,…

Isto tako me nije zaboravila priupitati mogu li ja, onako kad je puno ledeno (?!??), kao, ovaj, pa, izostati sa tecaja?

Mogu, ali necu. Ja to skupo placam, to me zanima, to volim i samo me (ne daj Boze) bolest – moja ili nekog od djece moze sprijeciti da odem na tecaj. To je bio moj odgovor.

Kao da je ne poznam. Ja kao nisam skuzila da me ona htjela zapravo pitati mogu li ja izostajati sa tecaja kad mi je muz na terenu tako da ona ne mora dolaziti.

Kako me to ljuti!!

Moja mater SVAKI DAN popodne bar uru vrimena dodje da mi pomogne, bude s djecom dok ja ili peglam, ili perem sudje, ili rastirem robu.

A ona?

Ona se ne zna ni javit ni pitat kako su njeni unuci, jesu li dobro, treba li nam sto.. Nista. I kad je JEDNOM zovnem da ih pricuva, odma se ogradjuje za drugi put.

Neizravno, naravno. Nece ta nista reci u lice.

E pa ja cu se pravit glupa.
Jedan put cu zvat svoju mamu da dodje pricuvat malce, a drugi put ce Rade sa terena zvat nju da dodje.
Pa neka se njemu proba izmotavat. Jer nece nikad reci da nece da dodje, uvik ce se izmotavat, ali ce na kraju doci.

Meni u svakom slucaju dobro – ona dodje, ja odem – ja se vratim, ona ode

Sta mislite tko je na kaju spremao sav onaj nered?

JA, naravno. Ona se pokupila ko da je to nesto najnormalnije na svitu. Ma da se samo ponudila da ce pomoc, bilo bi u redu, ali ne, nista. Nevisto – crnci. To ti je posa. I tako sam ja uru ipo vrimena provela samo u sakupljanju igracaka i stavljanju na mjesto.

Uzas.

Nisam imala ni snage ni volje pisat blog. Ne zamirite mi.
A sinoc sam zaspala u 8ipo kad sam njih isla uspavat. Sve je ostalo upaljeno:i svjetlo, i televizija, i komp., stan otkljucan,..

Ma nema veze. Bravo ja

Boze, da mi je ovo netko pricao, ne bih mu vjerovala.

Svaku vecer idem leci negdi oko1:30 – 2:00h, a ujutro se dizem vec negdi oko 6 ipo jer mi se onda Sime budi, a treba malog spremit za vrtic, i dignuti tatu da ga odvede i da ide na posao.

Je*eno je to, ne pamtim kad sam se zadnji put posteno naspavala.
Bilo je samo pitanje vremena kad ce mi se to nekako odbit od glavu.

Jutros se Simun probudio standardno u 6:30, a ja sam bila toliko umorna i nisam se mogla dignit jer me Ivan izludija nocas.
Prvo se probudio kad sam dosla leci, pa sam mu dala ciku da papa, pa se probudija u 3 ipo, onda sam se digla i napravila mu bocu jer me ispotezao toliko da vise nije bilo mlijeka kod mene.
Onda se probudio oko 5, pa sam se opet digla i napravila mu bocu. Nema smisla budit Radu jer on spava ko top, ne cuje malog kako se dere kraj glave mu, a i sta ja znam koliko vode on onakav (glup kad ga se probudi) i mjerica stavi u bocu.

Sve u svemu, ujutro sam bila ko da me tuklo cijelu noc i nisam se mogla dignit. Probudila sam Radu i rekla mu da se digne i da spremi malog, da se ja ne mogu dignit.
On se digao, ja pogledala na sat i vidim da je 7:10, a ZNAM da sam se probudila u 6:30.

Gdje je nestalo pola sata?

Nista, mislim se ja, bice sam krivo vidila prije. Nemoguce da je prije minut bilo 6ipo a sad je vec proslo 7.
I ja ponovo zaspem.

Probudi me Ivan oko 9, dignemo se.

Vidim ja u sudoperu opranu posudicu u kojoj ja Simi kuham mlijeko za Cokolino ujutro prije vrtica. (To mi je cudno jer je moj dragi nikad ne opere)
Nije mu, dakle dao jesti. Krasno, zivci mi na 1000.

Zovnem ja njega – jesi dao djetetu jesti ujutro?
Nisam.
A jesi ga vodio na WC?
Nisam.

Popi*dila ja, ali se odmah sabrala, nisam histerizirala (uau), samo sam rekla: Krasno, aj bok. I poklopila sam.

Dosao on kasno popodne doma, a ja odmah pocela: Kako si mogao odvest dijete u vrtic a da mu ne das jesti, znas da on tamo ne jede dorucak, (pretvrd je kruh, a namazi ocajni), nisi ga odveo na WC, jadno dijete, sta ti mislis u svojoj glavi, bla bla bla

Muz me samo blijedo gleda, sav zacudjen, nista mu nije jasno, nista ne govori.

Kad je progovorio, bome, dobro je progovorio:
IVANA, kad si me probudila, Simun je vec bio obucen i spreman za vrtic, samo mu je trebalo obuc patike.
STO?
Kad sad malo bolje razmislim, to je ONIH POLA SATA KOJI SU SE MENI IZGUBILI. Ja sam se digla, odvela malog na WC, napravila mu jesti, oprala posudicu za Cokolino, obukla ga i ONDA probudila Radu.
Ja sam se onda ponovo uvukla u krevet jer je Ivan spavao, a ujutro se uopce toga nisam sjecala.
SVASTA.
A ja optuzila jadnog covjeka da ne moze jednu banalnu stvar, kao sto je spremanje za vrtic, napravit bez mene.

RADE OPROSTI

Bili smo jutros na kontroli sa Ivanom. Mali je u mjesec dana dobio 2 kg i doktorica se zaprepastila. Kao, to je previse, to ne smis raditi, nemoj mu toliko davati jesti, bit ce bumbar, i takve spike.

Sta ja da radim? Da izgladnjujem bebu?
Da ga pustim da place jer je gladan?
Da, mogu, i onda ce zaspati od umora jedno deset minuta i opet se probuditi jer je gladan

A jos u rodilistu uce mlade mame : dajte djetetu papati kad je gladno. Malo dijete nema neki ustaljen ritam hranjenja i ono place ili kad je gladno ili kad je mokro. Ili kad ga boli.
Znaci, ako ga nista ne boli i suh je a place, to znaci da je GLADAN!
I nitko me ne moze uvjerit u suprotno

Jutos me zvao fra Kruno i rekao da je napravio Ivanove i Simunove Krsne listove i da mogu popodne doci po njih u Zupnu kucu. Kako je tata popodne imao posla na Brodarici (dida Vjeko uvik nesto razbija i gradi), baka Elza je dosla i pricuvala Ivana, a ja i Sime smo isli po dokumente.
Bija je skroz dobar, osjetilo dijete neko strahopostovanje u zraku.
Posli sam ga odvela u Crkvu prvi put, da dite vidi kako je tamo. Taman je bila molitva Krunice prije dnevne Mise. Dosli smo, prekrizili se (mali lijevom rukom i sve naopako, ali vazna je namjera), malo sjedili i slusali, pa smo otisli. Inace nisam od onih koji «ljube» oltare, ne idem bas u Crkvu, ali sam vjernik i zahvalna sam mami sto me tjerala u Crkvu svaku nedilju. Tako sad poznam svoju vjeru i u njoj nalazim nekakvu utjehu mada nisam cest gost u Crkvi.
Kad sam imala strasnih problema s kicmom, kad sam imala strasnu prometnu nesrecu, kada su mi i lijecnici davali male sanse da se uopce probudim iz kome i da prezivim, kada nisu znali u kojoj mjeri je moj mozak ostecen, i kako cu reagirati na terapije, ja sam se molila Bogu da sve bude u redu i On me spasio.
Malo ljudi koji podlete skuterom pod autobus bez kacige i imaju lom lubanje i nagnjecenje mozga i pluca, ostecene prsljenove, budu u komi, malo njih se oporave u potpunosti. Ja sam jedna od njih.

Na tome sam zahvalna.
Jos uvijek mislim da nije svako zlo za zlo.
Da mi se sve to nije dogodilo, nikad ne bih smogla snage ostaviti tadasnjeg momka i biti sa svojim sadasnjim suprugom. Lijekovi (narkotici) koje sam pila 2 godine poslije nesrece jer je postojala mogucnost da se pojavi epilepsija (hvala Mu – nije), promijenili su me u potpunosti i u tom periodu se moj cijeli zivot poceo drasticno mijenjati.
Prestankom uzimanja lijekova, opet sam bila ona stara, samo udata: Hvala Mu na tome.
Cvrsto vjerujem da sve sto nam se dogadja u zivotu ima neki smisao, neku svrhu. Pogotovo lose stvari.
Iz njih covjek moze ako je pametan, puno toga nauciti.
Zato cu ja poceti postavljati temelje vjere svojim sinovima od malena.
Ne nista prisilno. Kad mama bude isla u Crkvu (nadam se malo cesce nego do sad), povest cu i Simuna ako bude htio ici.
Po ure – po ure.
Zeljezo se kuje dok je vruce.

I bas me briga sto ce stara komunjara reci, neka me se i odrekne (mada to ne moze jer mu nisam nista) mene nece biti briga.
A dogodi li se to, vidjet cemo tko je mom muzu vazniji.
Mi ili oni

U kakvoj ovo drzavi zivimo!!!!
Ima pun ku*ac nezaposlenih, posao se tesko dobije, a ako si sretan ko su*ak i nadjes bolji posa od onog koji trenutno radis, ne daju ti da odes jer NEMA TKO RADIT

Upravo se to desilo mojoj prijateljici.
Radila je u jednom trgovackom lancu, ubijala se od posla za malu placu. I nije smila pisniti. Ne daj Boze, pozaliti se nekome. Nikako
Prijavi se ona na natjecaj u jednoj drugoj firmi, pozovu je na razgovor i cura dobije posao.
Ozbiljna je to firma, traze odmah radnu knjizicu da je prijave jer ne zele nikakvih problema sa Zakonom. Dali joj 10tak dana da rijesi status u svojoj firni.
Dosla ona tako dat otkaz, ali sef ga ne prihvaca. Nece joj dat Radnu knjizicu nazad. Ima da radi.
Ode ona u Kadrovsku sluzbu, i tamo ista pisma. Poludila.
Naposlijetku dodje ona do VLASNIKA trgovackog lanca i iznese mu svoju pricu.

VLASNIK KAZE: «Nema problema, dobit ces svoju Radnu knjizicu, ali se moras odreci zadnje DVIJE PLACE.»

Nije joj bilo nego napraviti kako je gospodin rekao, jer, i da nije pristala, svejedno joj ne bi isplatili te dvi place ako ode. A da je ostala, dobila bi otkaz. Sve je to njoj gazda rekao.

Srecom za nju, na poslu koji sad radi ima duplo vecu placu i bolje radne uvjete, ali svejedno ostaje pitanje za STO je ona radila dva puna mjeseca i odakle pravo poslodavcu da onemogucava odlazak radnika iz firme zastrasivanjem?

A ako (prema njihovom misljenju) ne radis OK, onda te zastrasivaju rijecima :AKO NECES TI RADIT, IMA TKO HOCE.
Po ovome ispada da nema

Jutros sam se nesto svadila s Radom. I nije on jadan toliko kriv, ali ja sam malo ispiz*jena u zadnje vrime i malo po malo, mic po mic – eto ti svadje.
I to putem telefona, jer nije bio doma, otisao je ponovo u Murter spremiti preostalu opremu i vratiti je doma.
Kad mi je rekao: «Ma daj, smiri se, popij tabletu», POPIZDILA SAM SKROZ. Nisam mu nista rekla samo sam mu poklopila.
Taj tren me je nesto u zelucu tako pocelo stezati i probadati, da sam se u prvi tren prepala. Srecom kratko je trajalo. Proslo je.

Bar sam ja tako mislila. Uto su poceli proljevi. Strasno. Strasno je i to da od nervoze mozes dobit proljev. Pojela sam malo cokolade za kuhanje i kad je on dosao doma, ja sam izasla.
Otisla sam kod Danijele u kafic. Ona me pitala: «Macchiato?»
Ja sam joj rekla: «Pusti me, nervozna sam. Daj mi Pelinkovac.»
Da me nije bilo sram, iskapila bi ga kao od sale.
Ona me skuzila i rekla: «Ajde, ajde. Iduci je na meni, i njega mozes piti polako»
Nije mi trebalo dva puta reci.

Malo sam se smirila i otisla po Simuna u vrtic pa doma. Prisilila sam se da ne pocinjem opet svadju, pa i nisam. U miru smo rucali, on po obicaju nije nista spominjao, a onda sam se sjetila da moramo odvest Ivana na prvu kontrolu ortopedu. A i Simuna nismo odveli na kontrolu kad je prohodao.

I tako smo otisli.
Vec smo dosli do Poliklinike i izasli iz auta, kad me upitao: «Jesi ponila uputnice?»
I tako smo se vratili doma po njih.

Kod ortopeda – sve u redu. Sime na kontrolu za godinu dana a Ivan za dva mjeseca
Taman kad je gospodin poceo prigovarati sto malom drzim tetra i svedsku pelenu povrh jednokratne (?), mene opet pocelo mutiti po drobu.
A on melje li ga melje….
A ja imam svaki cas eksplodirati.
Samo sam promrmljala: «U redu» i izjurila iz ordinacije.
A sad muke: sestre nema da joj dam papire, a ja u agoniji.
Eto ti je napokon, dala joj ja papire i upitala je za WC. Ona mi dala kljuc od sluzbenog. (Necete valjda ici tamo gdje svaka bagaza ide.)

BOG JE BLAGOSLOVIO